Etičnost i profesionalizam smjesta

Abstract

Kontinuirana edukacija društveno-humanističkim sadržajima čini obavezni dio kurikuluma

svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. Središnji cilj spomenute edukacije sadržan

je u ideji da budući liječnici stjecanjem diplome ne postanu samo vrsni stručnjaci, već i profesionalci,

s temeljnim etičkim znanjima i izgrađenim etičkim načelima. Njihovim izostankom

liječnik je nespreman za obavljanje svog zanimanja, te olako započinje s nemoralnim i

nezakonitim postupcima prema bolesnicima, uključujući nepoštivanje autonomije i digniteta

bolesnika, zaradu na patnji i boli nemoćnih i bolesnih i konačno - korupciju.

U politiziranom javnom zdravstvu tranzicijskog društva takve su pojave vrlo prisutne, te

su izraz kompleksnijih društvenih promjena, gubitka vrijednosti i uzdrmanosti institucija.

Strukturalne promjene na razini društva tako se očituju i na razini medicinske struke, ali

i pojedinaca, pri čemu etičnost, jedna od temeljnih odlika zdravstva, stagnira, nazaduje, a

nerijetko i propada. Izostanak etike najpogubniji je upravo u liku liječnika: liječnik je nerijetko

nehuman, ne poštuje ljudske vrijednosti i profesionalne norme, te stvara specifičan

oblik tranzicijske "etičnosti i profesionalizma". Takva tranzicijska ("stara") etičnost i ("stari")

profesionalizam prijetnja su dostojanstvu i pravima bolesnika, ugledu cjelokupne medicinske

profesije, a dugoročno ugrožavaju i osnove medicine i zdravstva kao sustava društvene stabilnosti

i povjerenja. Kvalitativan obrat u smjeru liječnikove predanosti bolesnikovoj dobrobiti

postaje moguć tek uvođenjem "nove" (posttranzicijske) etičnosti i profesionalizma - smjesta.

Spomenuto, međutim, postaje tek formalno priželjkivan i moguć cilj, ako se uspostava i provedba

procesa uvođenja etičnosti i profesionalizma prepusti onim strukturama čije su jedine

odgovornost politička i ekonomska (u smislu smanjenje zdravstvenih troškova). Raskorak

između formalne i stvarne (kulture) etičnosti i profesionalizma na taj način postaje sve veći, a

ostvarivanje temeljnih ciljeva zdravstva u zemljama tranzicije, uključujući Hrvatsku, opasno

dovedeno u pitanje.

Zaključno, razvoj posttranzicijske ("nove") kulture etičnosti i profesionalizma liječnika ne

smije biti slučajan, prigodničarski, odnosno stihijski pokušaj ublažavanja već nastale štete, nego interdisciplinarno definiran i kvalitetno vođen proces, jasno definirane strukture, metoda

provedbe, etapa realizacije i očekivanih ishoda ciljeva. S obzirom na nužnost stvaranja

javnog zdravstva kao boljeg mjesta za bolesnike i liječnike, ali i stabilnog društvenog podsustava,

ostvarivanje spomenutog procesa zahtijeva uključivanja i angažman aktera na svim

društvenim razinama (liječnika emancipiranih od politike, bolesnika uključenih u odlučivanje

i nadzor zdravstvenog sustava, te političara svjesnih važnosti učinkovitosti, ali i humanosti

sustava javnog zdravstva).