O neophodnosti bioetičkog obrazovanja pravnika

Authors

  • Marko Trajković
  • Niko Josić

Abstract

Obrazovanje je "most" koji omogućava kontinuitet vrijednosti. Zadatak pravničkog obrazovanja

mora biti usmjeren na izgradnju i zaštitu vrijednosti čovjeka. Obrazovanje nas treba

uputiti na činjenicu da nije bitno samo primati znanje, već i živjeti u skladu s njim. Prosuđivanje

čovjeka, ovisno o obrazovanju, mora voditi oplemenjivanju.

Obrazovanje pravnika mora svoju stvarnost osloboditi od "iskrivljenih linija", od nevrijednosti

i "knezova ovoga svijeta". Ono mora stvoriti "sigurnu klimu" za djelovanje ne samo

pravničke profesije, već i drugih, unutar bioetičkog obrazovanja.

Žurba u stjecanju znanja i nesazrijevanje, koji su prisutni u obrazovanju pravnika, onemogućuju

da se odgovori na "bolne" točke naše stvarnosti. Na te točke najčešće ukazuje bioetika,

te se zato javlja ideja o neophodnosti uključivanja bioetike u obrazovanje pravnika. Bioetika

može pomoći u obnovi svijesti pravnika, koja je "ranjena" čistim pozitivizmom. Obrazovanjem

pravnika valja odbaciti "papirnati svijet" pravne znanosti, a "prigrabiti" stvarnost ispunjenu

bioetičkim pitanjima.

Published

2012-04-15

Issue

Vol. 3 No. 1 (2012): Jahr - Annual of the Department of Social Sciences and Medical Humanities

Section

Articles

Authors who publish with this journal agree to the following terms:

  1. Authors retain copyright and grant the journal right of first publication with the work simultaneously licensed under a Creative Commons Attribution License that allows others to share the work with an acknowledgement of the work's authorship and initial publication in this journal.
  1. Authors are able to enter into separate, additional contractual arrangements for the non-exclusive distribution of the journal's published version of the work (e.g., post it to an institutional repository or publish it in a book), with an acknowledgement of its initial publication in this journal.
  1. Authors are permitted and encouraged to post their work online (e.g., in institutional repositories or on their website) prior to and during the submission process, as it can lead to productive exchanges, as well as earlier and greater citation of published work (See The Effect of Open Access).